Our profile

Osvrtom na prošlost i odgojno- obrazovnu djelatnost u Varešu dolazimo do zaključka da je stanovništvo Vareša, neovisno o prilikama u kojim se nalazilo, težilo k znanju i novim vještinama, a sve u cilju lakšeg i sigurnijeg življenja. U želji da ostane pisani trag o aktivnostima u oblasti prosvjete, pristupili smo izradi Historijata kako bi generacije koje dolaze, a više nisu tako brojne, mogle imati podsjetnik na  vremena kada je sistem vrijednost ibio drukčije postavljen. Istovremeno, cilj Histrijata je podsticaj mladih na rad i zalaganje, individualno i kolektivno. U konačnici,  želimo zahvaliti ovoj Ustanovi za postojanje, opstanak u najtežim vremenima i za sve one koji su nekada, a i sada, bili ili jesu njezin dio.

Dakle,  Historijat je posvećen svim Varešanima, bivšim, sadašnjim i budućim, a  i onim koji nisu porijeklom sa ovih prostora, ali su u određeno vrijeme pohađali ili radili u vareškoj srednjoj školi.

Austro- ugarska Monarhija je Varešu u nasljedstvo ostavila ne samo infrastrukturu, nego i smjernice u kulturno- prosvjetnoj djelatnosti. Odgojno – obrazovni proces u Varešu se odvijao u prostorijama zgrade koja se nalazila u blizini današnje osnovne škole. Preteča savremenijem odgojno-obrazovnom procesu u Varešu je Šegrtska škola osnovana 1898. godine (prvi kvalificirani radnici  su izašli 1900. godine). Važno je napomenuti da su u nekadašnjoj industrijskoj zoni Vareša tj. u Vareš Majdanu, bile smještene takozvane Industrijska i Privredna škola.

Iz usmene predaje saznajemo da su škole djelovale na više lokacija. Razlog tome je što je tadašnji industrijski gigant Rudnik i željezara Vareš imao značajnog udjela u upisu učenika u usmjerno obrazovanje.

Preteča Gimnazije je Državna građanska škola koja je osnovana 1928. godine. Zanatsko- industrijski karakter dobiva školske 1936./1937. godine i službeni naziv je Državna mješovita građanska škola. Školske 1945./1946.  godine navedena škola je pretvorena u Državnu nižu realnu gimnaziju. Gimnazija datira od 1955. godine kada su potrebe stanovništva rezultirale otvaranjem Više realne gimnazije. Nastava je izvođena u neadekvatnim prostorijama, a povećanjem broja učenika sve izraženija postaje potreba za novom zgradom.

Paralelno sa reformisanom gimanzijom u Varešu je 50-ih godina prošlog stoljeća djelovala i Škola učenika u privredi različitih obrazovnih profila. Nedostatak adekvatnog prostora je bio gorući problem i ove škole. Prateći pisane tragove navedene ustanove, došli smo do saznanja da  je od školske 1958./1959. godine Škola učenika u privredi djelovala u zgradi Gimnazije.

Nekadašnji Radnički univerzitet „Đuro Đaković“ je  također ispraćao  generacije srednjoškolaca. O prioritetima u obrazovanju na području opštine Vareš nije trebalo puno govoriti - broj učenika i nedostatak prostora su davali odgovor na eventualna pitanja.

Rezolucija o obrazovanju stručnih kadrova, donesena od strane Savezne narodne skupštine, je predviđala ukidanje ove vrste srednjih škola. Shodno tome je djelovao i Savjet za prosvjetu Narodnog odbora opštine, te je odlučeno da od školske 1961./1962. godine neće biti upisa u Školu učenika u privredi. Navedena školska godina imla je višestruko značenje. Naime, od tada datira i naziv Škole sa praktičnom obukom, a uz znatan broj gimanzijalaca upisano je i odjeljenje učiteljske škole.

Sumiranjem i prezentacijom  postignutih rezultata na desetu godišnjicu rada Gimnazije 1965. godine građanstvo Vareša je upoznato sa postojećim stanjem u školstvu. Dalje aktivnosti bi direktno utjecale na kvalifikacionu strukturu radnih organizacija i stjecanje visokostručnih kadrova.

Dodatne probleme rukovodstvu komune Vareš je stvarao i rok za osiguranje minimalnih uvjeta rada, koje je postavila Republička prosvjetno-pedagoška inspekcija 1966. godine.

To je dokaz da je srednje obrazovanje predstavljalo najefikasniju i najrentabilniju investiciju za cjelokupan društveno-ekonomski razvoj.

Opštinska skupština i zborovi građana su nosili najveću odgovornost u navedenoj problematici. Stoga su se i pojavile određene ideje i mogućnosti:

• Izgradnja nove zgrade
• Adaptacija zgrade u izgradnji
• Raspisivanje mjesnog samodoprinosa

Adaptacija i mjesni samodprinos su mogućnosti koje su objedinjene i najprihvatljivije. Na istim principima su građene škole u ruralnim sredinama.

Povećanje broja stanovnika jebila pozitivna pojava u svakoj sredini, ali sa sobom je nosila i problem nedostatka adekvatnog prostora  koji je uočen i u školstvu. Već duže vrijeme Škola sa praktičnom obukom ne posjeduje prostorije za teorijsku nastavu. Ipak 5.3.1968. godine je zabilježen kao prvi dan redovnog rada u novoj školskoj zgradi.

Od 19. februara 1973. godine Škola sa praktičnom obukom i Gimnazija počinju sa zajedničkim radom u gimnazijskoj zgradi, u dvije smjene. Iste godine u zvaničnu upotrebu ulazi i novi naziv škole: Srednjoškolski centar „Ivan Goran Kovačić“.

Rezultat ovog pothvata je koncentracija kadrova i smanjenje troškova poslovanja. Značaj za lokalnu zajednicu je višestruk: Od prihvatljivije opcije za roditelje do smanjenog odlaska učenika na školovanje u druge gradove.

            Referendum za samodoprinos je održan 17. juna 1973. godine i trebao je riješiti problem nedostatka prostora. Pozitivan ishod referenduma je podrazumijevao da građani i radni ljudi Vareša izdvajaju sredstva od ličnog dohotka kako bi u budućnosti imali školsku zgradu sa svim potrebnim objektima.

Važno je istaknuti da je projekat nove zgrade već postojao, a planirano je da stanovništvo gradskog područja izdvaja 3%, a ostatak općine 1% ličnog dohotka.

Osim prijeko potrebnih prostorija za Školu sa praktičnom obukom, neophodna jebila i izgradnja fiskulturne sale. U tu svrhu angažman građanstva je hvale vrijedan iskorak u sretniju i sigurniju budućnost tadašnje opštine Vareš. Da je i tadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija brinula o obrazovnom sistemu potvrđuje i donošenje Zakona o srednjem obrazovanju 1. septembra 1975. godine.

Nametnuta je obaveza školama da u njihovom radu mogu biti uključena samo lica sa visokom stručnom spremom, izuzev nastavnog osoblja za praktičnu obuku.

Početak izgradnje Centra je bio 15. maja 1974. godine, a tehnički prijem već u augustu 1975. godine. Svečano otvorenje novosagrađene zgrade Srednjoškolskog centra „Ivan Goran Kovačić“ je uslijedilo 20. septembra 1975. godine.

Otvaranje Srednjoškolskog centra  značilo je i obilježavanje dvadeste godišnjice postojanja Gimnazije i sedamdeset i pete godišnjice postojanja  i rada Škole za radnička zanimanja. Zajedničko djelovanje, neovisno o kojoj oblasti života i rada govorili,  nikada nije imalo negativan učinak. Također su uočljivi i različiti nazivi škole za radnička zanimanja, što možemo opravdati i dugom tradicijom, ali i potrebom za širim spektrom stručnih kadrova u industrijskoj djelatnosti Vareša.  Nakon ovog događaja 1975. godine, svi segmenti života u Varešu su dobili na značaju, od politike i ekonomije do obrazovanja i kulture.

I srednjoškolski centar je  kroz svoj rad obogaćivao varešku društvenu zajednicu, obrazujući generacije srednjoškolaca koje će iznjedriti kadar sposoban za samostalnu djelatnost i uključenje u proizvodni sistem, ali  i one pojedince koji će svojim talentom i radom biti glasnici, ne samo Vareša, nego i Bosne i Hercegovine.

Da se glas mladih daleko čuje svjedoči  i  „Apel za mir“ upućen iz vareškog Srednoškolskog centra krajem 1983. godine. U susret XIV zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, omladinke, omladinci i radnici Centra su putem medija  izrazili želju za vlastitim doprinosom u uspjehu Olimpijade.

Organizatorima su se stavili na raspolaganje, a svijetu poslali poruku mira.

Mogli bismo pisati o ljepoti života sedamdesetih i osamdesetih godina XX stoljeća u nedogled, ali ratna zbivanja i početak propasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije su promijenili prioritete i smisao života njenih stanovnika pa tako i  Varešana.

Ratna zbivanja i manipulacija ljudskom sviješću, zarad određenih ideja, nisu zaobišla ni Vareš. Kažu u narodu da na mlađim svijet ostaje, a mladi toga doba su bili podložni idejama koje naše društvo nisu uništile, ali jesu izmijenile njegove vrijednosti.

Postavlja se pitanje: Koliko su mladi  ljudi, školarci, dobili pozitivnih primjera za život u ratnim godinama? Školstvo, kao i sve drugo, je proživljavalo krizu koja se odnosila na brojno stanje učenika, organizacionu strukturu, nastavni plan i program.

Na ove prostore došli su, nama nepoznati, ljudi sa sjevera Evrope u sklopu snaga Ujedinjenih naroda da uspostave sigurnost u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini pa i Varešu.

Gledano kulturološki, ali i sa drugih aspekata bili smo različiti. Njihov značaj je u činjenici da su željeli mir, možda ne kao Bosanci i Hercegovci, ali za razliku od nas oni su imali način pristupa toj poblematici. Smišljen ili ne- to više nije ni bitno. U znak zahvalnosti za sve što su učinili  na zaštiti ljudskih prava i materijalnih dobara na teritoriji opštine Vareš, Skupština Opštine Vareš  je 11. marta 1994. godine donijela sljedeću odluku: Srednjoškolskom centru Vareš  se daje naziv „NORDBAT- 2“  po 8. četi iz sastava snaga UN-a.

Dakle, nekadašnja Radna organizacija Srednjoškolski Centar „Ivan Goran Kovačić“ koja je u Okružnom sudu upisana 1979. godine kao javna ustanova u državnoj svojini, od maja 1995. godine stječe status Javne ustanove Mješovita srednja škola „Nordbat- 2“. Prava osnivača 1996. godine preuzima Opština Vareš odlukom  Predsjedništva Skupštine Opštine.

U istom ruhu i s  novim imenom  ova Ustanova nastvila je djelovati i u  poslijeratnim godinama.  Bile su to godine nade u bolje sutra, broj učenika nije dostigao predratni, ali kontinuiran rad i optimizam u pogledu budućnosti su pokretačka snaga. Promjene u  bosanskohercegovačkom društvu  su postupno ubrzavale tempo života i rada, a da nije sve što je novo istovremeno i dobro svjedoči primjer Vareša, danas dvadeset i pet godina po okončanju ratnih zbivanja. Naime, broj učenika početkom ovog stoljeća se znatno smanjuje, iz godine u godinu.

Neizvjesne socijalno - ekonomske prilike za posljedicu imaju smanjenje broja stanovnika uslijed iseljavanja. Gledajući iz današnje pozicije građana općine  Vareš, nema puno razloga za optimizam. Ali,mi  ne bismo  bili to što jesmo da ne živimo latinsku izreku: Dum spiro, spero-Dok dišem, nadam se!

Zbog toga i Mješovita srednja škola „Nordbat- 2“ Vareš  kao institucija nije u sjajnoj poziciji. Najveći zadatak današnjice je opravdati razlog postojanja i djelovanja uprkos jako malom broju učenika. Hvatajući se u  koštac sa svim društveno- političkim i ekonomskim strujanjima moramo se za svakog učenika pojedinačno, za naklonost i povjerenje roditelja.

Neovisno o pesimističnom stavu naše zajednice, svaki učenik, koji će postati ili već jeste dio odgojno- obrazovnog procesa, zaslužuje maksimum naših zalaganja, znanja i vještina.Sve navedeno se može promatrati kao obavezna zadaća Mješovite srednje škole „Nordbat 2“ bez prava na pogrešku. Aktualno administrativno- političko uređenje u našoj državi nam ne daje dovoljno prostora za stjecanje prepoznatljivog statusa u lokalnoj zajednici, ali i regiji.Istovremeno, to nije razlog da se prosvjetni djelatnici ove Ustanove svojim znanjem i trudom ne stave na raspolaganje mladim naraštajima našeg grada i općine.

Osvrt na sve navedeno nas dovodi do zaključka da živimo u turbulentnom i nesigurnom vremenu. Vrijednosti običnog, malog čovjeka je lako prepoznati, ali teško istaknuti. Dakle, plovimo pučinom života, punom izazova koje treba susresti, upoznati i prevazići.

Uz malo sreće, puno truda i rada, povjerenjem i podrškom nadležnih institucija i pozitivnim vibracijama, mi, Mješovita srednja škola „ Nordbat- 2“ nastavljamo svoju djelatnost i u budućnosti. SRETNO NAM !